Sebastien Loeb je u Saudijskoj Arabiji još jednom osjetio koliko je Dakar nemilosrdan prema i najmanjoj slabosti. Ne u vozaču, ne u automobilu, nego u gumi. Nakon čak 13 bušenja tijekom izdanja 2026., deveterostruki WRC prvak zaključuje ono što se već neko vrijeme šapuće po bivacima: današnji Dakar automobili su gotovo neuništivi, ali gume su postale odlučujuća slaba točka.
Loeb je stigao na start s jasnom ambicijom. Deseti nastup, deset godina pokušaja i još uvijek lov na pobjedu koja mu nedostaje u kolekciji. No sve se počelo raspadati već na trećoj etapi. Serra kamenja, oštre podloge i kombinacija mase, snage i brzine suvremenih prototipova doveli su ga do zida. Ostao je bez rezervnih guma, vozio je, kako sam kaže, na svega 20 posto potencijala automobila i praktički se vukao do cilja.
Problem je što takav oprez više ne jamči ništa. Loeb jasno opisuje paradoks današnjeg Dakara: možeš letjeti preko kamenja punim gasom i ne probušiti gumu, a zatim voziti sporije i ostati – na praznoj felgi. Granica ne postoji ili je barem nevidljiva. Upravo tu puca živac i iskustvu kakvo Loeb ima.
BFGoodrich je za ovu sezonu promijenio unutarnju strukturu guma. Cilj je bio smanjiti oštećenja gazeće površine i u tome se uspjelo. No cijena tog poteza pojavila se sa strane: bočnica je postala osjetljivija, osobito u prvoj polovici relija, gdje je teren bio brutalno kamenit. Teški automobili, ogromna snaga i brzine koje su bliže kružnim utrkama nego klasičnom reliju – sve to sabija gumu do krajnjih granica.
Unatoč svemu, Loeb se nije predao. U drugom tjednu se vratio u ritam, iskoristio navigacijske pogreške Fordovih posada i tehničke probleme Toyote, konkretno Henk Lategana. Na cilju, četvrto mjesto. Samo 37 sekundi iza Mattiasa Ekströma i posljednje stepenice postolja. U Dakar mjerilima, to je treptaj oka.
Posebno je znakovita usporedba s timskim kolegom. Nasser Al-Attiyah je s istim automobilom, istim gumama i s puno manje bušenja, mirno i kontrolirano došao do šeste pobjede na Dakaru. Loeb otvoreno priznaje: treba pitati Nassera kako to radi. Jer danas, kada se servoupravljači, ovjesi i prijenosi više ne raspadaju kao nekad, razliku ne čini mehanika – nego osjećaj u desnoj nozi i odluka koliko pritisnuti gumu.
Osim jednog problema s servo upravljačem, koji je morao sam popravljati zbog pravila maratonske etape, Loeb nije imao ozbiljnijih kvarova. To samo dodatno potvrđuje njegov zaključak: timovi su odradili vrhunski posao, automobili su ekstremno robusni, ali Dakar se sada lomi na jedinom preostalom slabom mjestu.
Četvrto mjesto nije tragedija. Pobjeda mu je, priznaje, izmaknula nekoliko dana ranije. No poruka je jasna. Ako Dakar želi ostati arena u kojoj odlučuje vozač, a ne rulet probušene gume, razvoj mora ići upravo tamo – u gumu koja može pratiti brutalni tempo modernih prototipova.
Vaš Hrvoje, zaljubljenik u brzinu.
40
About the Author
